Kad su Divovi hodali zemljom

Ako je zlatno doba iza nas, a uvijek se čini da jest, ako smo u međuvremenu čudom preživjeli par katastrofa, a bogove i junake odavno ne viđamo u njihovim nekadašnjim dimenzijama moglo bi biti da već živimo u nekoj diskretnijoj postapokalipsi, ili da samo starimo, da nam se dogodio život. Priče i pripovjedački dar Zorana Pilića pokazuju da je moguće, pa čak i vjerojatno oboje. Savršeno smještena u onom delikatnom procjepu između humora i nostalgije, drame i zaigranosti, Kad su Divovi hodali zemljom knjiga je konačnog odrastanja, zbirka neriješenih zadataka i (pre)kasnih lekcija. Sve što se u njoj događa dogodilo se nakon njezina naslova, u doba bez pozlate, kad se na ovom svijetu smanjilo sve, osim Amerike. Pilićevi junaci naime bili oni pisci, sredovječni ljubavnici, srčani izdavači ili ostarjeli čuvari poretka; bježali od povijesti, ruševina mladosti ili ružnih sjećanja nužno trebaju prostor u kojemu je moguće izgubiti se, a nigdje se nikada nije gubilo bolje nego u Amerikama. No to što je doba heroja prošlo ne znači da se ne može živjeti herojski. Tu, između Zagreba i Cancúna, Dalmacije i Iowe, svud gdje su nekoć hodali divovi, Zoran Pilić otkrit će uvijek iznova poneku veliku stopu i čovjeka koji je spreman kročiti baš tim tragom.